Moja kuća – sastav iz srpskog

Sastav na temu “Moja kuća” zaista nudi puno različitih mogućnosti. U ovom sastavu možete pisati kako vaša kuća izgleda, gde se nalazi i kako izgleda njeno unutrašnje uređenje.

Možete pisati o tome kako se osećate dok boravite u kući i koja vam je prostorija omiljena i zbog čega.

Trebalo bi obratiti pažnju i na to da kuću ne čine samo predmeti, već i ljudi koji žive u njoj. Osećaj da vam je kuća dom imate tek kada tu kuću prožimaju toplina, blagostanje, mir i harmonija, a oni se postižu samo ako su ukućani složni i ako poštuju jedni druge.

Postoji mnogo različitih kuća, odnosno domova gde ljudi žive. Neko živi u stanu, neko u apartmanu, neko u prizemnoj kući, neko u kući na sprat, a neko živi i u garsonjeri.

Loading...

Bez obzira na to kolika je kuća u kojoj živite, najvažnije od svega je to da je kuća uredna, čista i ispunjena smehom.

U narednim redovima možete pročitati jedan sastav na temu “Moja kuća”.

Primer 1

Dom je mesto gde živimo sa svojom porodicom i gde se osećamo bezbedno. Naša kuća nam pruža osećaj sigurnosti i prijatnosti. Za mene je moja kuća najbolje mesto na svetu, gde se ja osećam slobodno i gde jedino mogu u potpunosti da se opustim.

U mojoj kući živimo nas četvoro: mama, tata, brat i ja. Moju kuću ne čine zidovi, krov i prozori, moju kuću čine moji najmiliji.

Moja kuća se nalazi nedaleko od centra grada, ali je opet tako lepo sakrivena od glavne saobraćajnice da nema buke, niti galame. Imali smo sreću kada smo kupovali kuću pre nekoliko godina jer smo je našli po veoma povoljnoj ceni, a uz to smo dobili i lepo dvorište, ogromnu podrumsku prostoriju i letnjikovac.

Naime, do pre nekoliko godina živeli smo u stanu u jednoj četvorospratnoj zgradi. Voleo sam taj naš stari stan, pre svega zato što sam se tu rodio, odrastao, stekao dobre drugare i imao nezaboravne uspomene iz detinjstva.

Zgrada je bila na periferiji grada, ali je pogled sa naše terase bio prelep. Naša strana je gledala na brdo koje je u proleće i leto bujalo od zelenila. Za mene je to mnogo značilo, jer sam voleo da posmatram drveće, posebno u proleće kada bagrem procveta; voleo sam da odškrinem vrata terase i osluškujem ptičice ujutru.

Loading...

Dok smo bili klinci mnogo lepo smo se družili ispred zgrade. Gotovo da nije prošao dan kada se nismo u određeno vreme okupljali ispred, na igralištu i organizovali sami sebi zabavu. Znali smo mnoge igre koje današnja deca ne igraju koliko mogu da primetim. Igrali smo jurke, žmurke, vozili smo rolšue, organizovali takmičenja, igrali košarku, tenis, fudbal i još mnogo toga čega više i ne mogu da se setim.

Letnje večeri su bile najlepše jer smo tada mogli da ostanemo dugo ispred zgrade, da pričamo na klupici, da se smejemo i pevamo. Naravno, uvek bi se bunila neka komšinica-veštica, koju smo mrzeli iz dna duše i koja nas je rasterivala, a mi bismo joj se svetili tako što bismo joj ispod prozora ispisivali kredom razne šaljive nazive.

Kada pomislim na te divne dane, uvek me obuzme seta. Žao mi je što su dani bezbrižnog detinjstva otišli u nepovrat.

Pre sedam godina, kupili smo kuću u kojoj sada živimo. Kako smo brat i ja počeli da rastemo, shvatili smo da nam je dvosoban stan mali i da moramo da imamo više prostora.

Takođe, mama je oduvek maštala da ima kuću sa dvorištem jer voli cveće, voli da uživa u prvoj jutarnjoj kafici na sopstvenom travnjaku i voli kontakt sa zemljom i bašticom koju obrađuje i koja je smiruje, a bogami donosi i plodove. Mama i tata su odlučili da prodaju stan i imali smo sreće da smo brzo našli kupce. Oni su bili strpljivi i sačekali su dok mi nismo našli odgovarajuću kuću za nas.

Loading...

Naši dobri kućni prijatelji su bili obavešteni o našoj kupovini i prodaji, i dali su nam predlog da kupimo njihovu staru kuću koja stoji prazna, a koja se nalazi odmah do njihovog dvorišta. Dali bi nam je po veoma povoljnoj ceni jer nisu želeli da je prodaju bilo kome.

Posle nekoliko dana većanja i savetovanja, dogovorili smo se da pristanemo na ponudu i ugovor je zaključen. Kuća jeste bila stara, ali je bila u vrlo dobrom stanju. Uz malo radova i renoviranja, kuća je mogla da postane savršeno mesto za uživanje. Za isti novac za koji smo prodali dvosoban stan, dobili smo kuću sa velikim dvorištem!

Uskoro su krenule pripreme. Imali smo nekoliko meseci da obavimo renoviranje. Svi smo bili uzbuđeni i dogovarali smo se kako ćemo da sredimo i uredimo novi prostor.

Trebalo je iskoristiti postojeći nameštaj iz stana, uklopiti ga u nov prostor, dokupiti još neke delove koji su falili, okrečiti i kompletno renovirati kupatilo. Ja sam poprilično uživao u tim trenucima jer mi je mama dozvolila da biram pločice za kupatilo, kao i tuš-kabinu i sve ostale elemente. Mog brata to nije zanimalo. On je samo maštao o tome kako će da napravi prvu žurku u dvorištu sledećeg leta.

Za tri meseca su svi radovi bili gotovi i useljenje je moglo da počne. Sećam se tog dana kada je kamion došao ispred zgrade i kada su majstori i komšije nosili stvari sa nama.

Čitav naš život bio je spakovan u jedan kamion. Ništa više nije bilo isto, a zapravo se ništa bitno nije ni promenilo. Shvatio sam da moju kuću ne čine stvari, niti prostor, već ljudi koji žive u njemu, a to su moji roditelji i moj brat.

Prostor u kome živimo liči na nas. Prostor govori o nama, odnosno naša kuća je naše ogledalo.

Sada smo se već privikli na novu kuću, a naročito na dvorište i širinu koju leti sebi možemo da priuštimo. Nema ničeg lepšeg nego kada u vrele letnje dane, sačekamo da prođe najjače sunce, a onda pustimo prskalicu da hladi travnjak i osvežava dvorište, a mi skuvamo kafu, serviramo sladoled, pustimo laganu muziku i izvrnemo se svako na svojoj ležaljci. E, to su trenuci za pamćenje!

Naša kuća i naše dvorište su omiljeni u ulici. Svi vole da svrate i svi nas pozivaju u goste.

Moja kuća je za mene prava oaza mira, sklonište od buke i mesto gde sam najopušteniji.

Sponzorisano:

Loading...