Prvi razred osnovne škole je jedan poseban događaj za svako dete. Časovi srpskog jezika se održavaju svakoga dana i smatraju se najvažnijim zbog toga što predstavljaju samu osnovu za savladavanje ostalih školskih predmeta.
U operativnom smislu, na ovim časovima učenici bi trebalo da usvoje pravilno izgovaranje glasova, skupova glasova, reči i rečenica.
U toku prvog razreda učenici savladavaju tehnike čitanja i pisanja i navikavaju se da upotrebljavaju književni jezik kako u govoru tako i u pisanju. Ujedno, mali đaci formiraju navike za čitko i lepo pisanje.
Već u prvom razredu, deca se postupno uvode u doživljavanje i razumevanje književnih tekstova. Oni tada, uz pomoć učitelja, uočavaju vrste književnih dela i usvajaju osnovne funkcionalne i književnoteorijske pojmove.
Časovi srpskog jezika služe da se učenici osposobe da usmeno i pismeno prepričaju obrađena književna dela u skladu sa njihovim uzrastom. Oni se polako uče da govore o onome što su pročitali, kao i da opisuju književna dela.
Tokom prvog polugođa učenici bi trebalo da usvoje osnovnu pismenost, a potom se u drugom polugođu nastavlja usavršavanje i uvežbavanje pisanja i čitanja. Primerenim i funkcionalnim povezivanjem svih do tada stečenih znanja, početno pisanje i čitanje se uklapaju sa sadržajima iz lektire, jezičke kulture i gramatike.
Lektira za prvi razred osnovne škole podrazumeva kraće tekstove, prilagođene po svom sadržaju učenicima na ovom uzrastu. Tekstovi isprva služe za uvežbavanje izgovora, da bi potom njihov sadržaj postao složeniji i da bi učenici razvijali čitalačke kompetencije.
Književnost u prvom razredu osnovne škole počinje da se proučava kroz književni rod liriku. Program nastave srpskog jezika za prvi razred u osnovnim školama podrazumeva narodne pesme Slavujak i Božić štapom bata.
Zatim se čitaju i tumače pesme Jovana Jovanovića Zmaja Mati i Desanke Maksimović Hvalisavi zečevi. Učenici se susreću sa sledećim sadržajima: Grigor Vitez, Nema za mačke škole; Momčilo Tešić, Slikovnica; Mira Alečković, Vetar sejač; Dušan Radović, Jesenja pesma; Stevan Raičković, Crtanka; Vlada Stojiljković, Sa mnom ima neka greška; Voja Carić, Proleće; Ljubivoje Ršumović, Au, što je škola zgodna; Vladimir Andrić, Hleb. Učiteljima je ostavljena mogućnost da izaberu dodatni sadržaj iz poezije Jovana Jovanovića Zmaja za ovaj uzrast, kao i sadržaj iz poezije i proze Desanke Maksimović, Momčila Tešića i Grigora Viteza. Obično se za lektiru uzima pesma Jovana Jovanovića Zmaja Al’ je lep ovaj svet. Neretko, obrađuje se i pesma Pačija škola.
Jovan Jovanović Zmaj zauzima posebno mesto kada su u pitanju njegovi radovi upućenim najmlađima. On je prvi pesnik za decu u srpskoj književnosti. Izdavao je dečiji časopis Neven od 1880. godine, pa sve do smrti. Gotovo da nema deteta koje ne zna nekoliko Zmajevih pesama. Jedna od najpoznatijih pesama koju mali đaci vole jeste Pačija škola. U ovoj pesmici su glavni akteri životinje.
Čak i ako učenik ne razume alegoriju i eventualno ne prepoznaje ljudske karaktere i ljudsku problematiku, to ga ne onemogućava da uživa u nadahnutoj Zmajevoj poeziji koja obavezno krije i pouku. Učenici mlađeg školskog uzrasta se, čitajući pesmu Pačija škola, verovatno pitaju kako to da pačići idu u školu i kako su nemoćni sa čitavim školskim priborom ispod svojih krila.
Čitajući pesmu dalje, oni shvataju poruku. Nejaki učenici, pačići, ne mogu odmah, od početka, da se prilagode nepoznatim pravilima koje škola nameće, pa zbog toga i ne mogu da se “maknu dalje od početka”. Svakako, u jednom trenutku obrade, učenici prepoznaju sami sebe u ovim pačićima, pa se na taj način raduju zbog otkrivanja pesnikove alegorije.
Zmajeve dečije pesme, uče decu da misle i govore, da se raduju na svom jeziku i da ga vole. Ova poezija je pratila odrastanje mnogih generacija. U domaćoj lektiri Al’ je lep ovaj svet napravljen je izbor pesama koje deca rado čitaju i uče napamet: Mali konjanik, Materina maza, Žaba čita novine, Dete i leptir, Zeka, zeka iz jendeka, Neće mačka da se igramo, Zima zima, e pa šta je, itd.
Kada je u pitanju književni rod epika, učenici prvog razreda osnovne škole se upoznaju sa narodnim pričama Sveti Sava i đaci i Golub i pčela. Tu su i basne Dositeja Obradovića Dva jarca i Dve koze. Posebno mesto zauzimaju sledeći radovi: Branko Ćopić, Sunčev pevač; Toma Slavković, Zec i vuk; Božidar Timotijević, Kad proleće dođe, sve nabolje pođe; Dragan Lukić, Jabuka; Ezop, Lav i miš; Lav Tolstoj, Dva druga.
Domaća lektira u ovom segmentu podrazumeva čitanje izabranih bajki Desanke Maksimović. U ovoj lektiri su obično bajke Priča o raku krojaču, Tri patuljka, Bajka o labudu, Svraka kradljivica, Čobanin i pčela, Oraščići palčići, Kći vilinog konjica, itd.
Čitajući ovu lektiru, učenici usvajaju pojmove o bajkama. Uče da su to priče u kojima se pojavljuju bića koja ne postoje u stvarnosti, poput patuljaka, vila i zmajeva. Takođe, u bajkama na kraju uvek pobeđuje dobro.
U bajkama Desanke Maksimović, odnosno u njenom svetu koji je po mnogo čemu čaroban, sva bića imaju ljudske osobine, postupaju isto kao ljudi i govore kao ljudi. Svako biće ima svoje brige, snove, želje, čežnje, pa se deca upoređuju sa tim bićima.
Bajke su svakako deci poznate i od ranije, jer su im čitane kod kuće. Ova književna vrsta je možda i najzanimljivija za taj uzrast, a ujedno ima i značaj za njihov obrazovni proces u mlađim razredima jer razvija kreativnost, osećaj za estetiku i moral. Pošto dete snažno emocionalno doživljava bajku nakon čitanja ili slušanja, ona mu pomaže da stvori bogatiji rečnik, da staloženije razmišlja.
Desanka Maksimović, u svojim bajkama, gradi jedan svet neobičnosti koji je unekoliko drugačiji od onog u usmenim bajkama koje deca znaju od ranije, pa se učenici podstiču na poseban humanistički odnos prema svim aspektima života i na jedan naročiti vitalni optimizam.
Na kraju, učenici se na časovima srpskog jezika susreću i sa dramskim kratkim tekstovima poput Tužibabe Dušana Radovića i Neće uvek da bude prvi, Aleksandra Popovića.