Rečenični članovi

Sintaksičke jedinice u srpskom jeziku predstavljaju reč, sintagma, predikatska i komunikativna rečenica.

Reči se mogu posmatrati kao lekseme (jedinice rečnika), ali i kao morfosintaksičke reči, odnosno lekseme upotrebljene u tekstu.

Pored toga reči se mogu posmatrati i kao kongruentske reči, tj. imeničke, pridevske, priloške reči i glagoli i kao takve one mogu biti rečenični članovi. Pored njih, postoje i pomoćne reči, a to su predlozi, veznici i rečce.

Sintagme su sintaksičke jedinice koje se sastoje od glavne reči (centra) i jednog ili više zavisnih članova. Po vrsti glavne reči dele se na imeničke, pridevske, priloške i glagolske sintagme.

Loading...

Predikatska rečenica je sintaksička jedinica koja je obrazovana oko predikata, odnosno glagola u ličnom glagolskom obliku.

Sve predikatske rečenice možemo podeliti na nezavisne predikatske rečenice koje imaju komunikativnu funkciju i na zavisne predikatske rečenice koje imaju konstituentsku funkciju.

Komunikativne rečenice su najmanje komunikativne jedinice koje se sastoje od najmanje jedne nezavisne predikatske rečenice. Počinju velikim slovom i završavaju se znakom interpunkcije, tj. izgovaraju se odgovarajućom intonacijom.

Osnovni modeli predikatske rečenice

Svaka predikatska rečenica zapravo opisuje određenu situaciju. Kada kažemo situacija mislimo i na radnju i an stanje i na zbivanje. U većini takvih situacija sudeonici ili učesnici postoje i može ih biti više ili samo jedan.

Uloge koju učesnici vrše nazivaju se semantičke uloge u rečenici. U odnosu na te semantičke uloge koje igraju, imamo vršioca radnje ili nosioca stanja, primaoca, trpioca ili pak sredstvo.

Da bismo na pravi način mogli da opišemo uloge učesnika u rečeničnim situacijama, u gramatici koristimo tzv. rečenične članove, pa tako imamo subjekat (koji je u aktivnoj rečenici vršilac radnje) i objekat (koji je trpilac radnje).

U odnosu na broj učesnika u situaciji koju treba da označava, glagol se sintaksički ponaša na na jedan određeni način. Glagol ima osobinu da za sebe veže određene rečenične članove i ta osobina se naziva glagolska valenca.

Loading...

Na primer, glagol otkucati je dvovalentan zbog toga što može da veže za sebe i subjekat i pravi objekat, a glagol ćutati je jednovalentan jer može da veže za sebe samo subjekat.

U našem jeziku postoje i glagoli bez valence, odnosno sa nultom valencom. To su glagoli koji za sebe ne vezuju nijedan rečenični član. Takav je, na primer, glagol sviće. On za sebe ne može da veže ni subjekat ni objekat.

Prema tome možemo zaključiti da od značenja glagola, tačnije od broja učesnika u nekoj situaciji koja je označena tim glagolom, zavisi i valenca glagola,odnosno njegova osobina da za sebe veže ili da napravi mesta za određene rečeničen članove.

U odnosu na valencu glagola određuje se koliko će i koje članove imati jedna predikatska rečenica. U gramatici se to definiše kao model po kome je predikatska rečenica struktuirana.

Jedan model predikatske rečenice sadržaće rečenične članove koje glagol zahteva. U tipičnom modelu srpske rečenice, to su logički i gramatički subjekat i dopune. Kao najvažnije dopune uzimaju se pravi i nepravi objekat.

Osim toga, jedna rečenica može imati i priloške odredbe, ali oni služe da se konstrukcija rečenice proširi.

Loading...

S tim u vezi, mogli bismo zaključiti da su uobičajeni rečenični članovi u srpskom jeziku sledeći: subjekat, predikat, objekat, dopunski predikativ, priloške odredbe, apozitiv i apozicija.

Subjekat

Ovaj rečenični član služi da označi vršioca radnje (nosioca stanja) u aktivnim rečenicama.

Njega iskazujemo uz pomoć imeničkih jedinica, odnosno uz pomoć imenica, imeničkih sintagmi ili imeničkih zamenica.

Ove imeničke jedinice uglavnom stoje u nominativu, a sa njima kongruira glagol koji vrši službu predikata. Dešava se i da subjekat nije izrečen, nego se podrazumeva.

Subjekat može biti gramatički i logički. Gramatički subjekat je u nominativu, a logički subjekat je u nekom drugom zavisnom padežu.

Predikat

Pored subjekta, predikat je još jedan glavni rečenični član. U odnosu na to kakav glagol sadrži, predikat može da bude kopulativni i glagolski. U odnosu na to koliko glagola sadrži, predikat može biti prost i složen.

Onaj predikat koji se sastoji od punoznačnog glagola naziva se glagolskim predikatom.

Uz pomoć glagolskog predikata može se imenovati situacija, konkretizovati situacija na vremensko-modalnom planu, kao i na planu potvrdnosti/odričnosti i može se pripisati situacija subjekatskom pojmu.

Glagolski predikat je, dakle, glagol u ličnom glagolskom obliku i kongruentan je sa subjektom.

Onaj predikat koji sadrži kopulu (pomoćni glagoli jesam i biti) naziva se kopulativnim predikatom. Ovi glagoli uvek stoje u ličnom glagolskom obliku i kongruiraju sa subjektom kao potvrdni ili odrični.

Značenjski su prazni i služe da bi se subjektu pripisao neki sadržaj.

Ovaj sadržaj koji se pripisuje subjektu iskazuje se uz pomoć kopulativnog predikativa i može biti imenski ili priloški.

Navikli smo da takve predikate nazivamo imenskim ili priloškim predikatima. Onaj deo u imenskom predikatu koji stoji pored kopule naziva se imenski deo predikata.

Imenski deo predikata ili imenski kopulativni predikativ može biti neka imenička ili pridevska jedinica u nominativu koja kongruira sa subjektom u rodu i broju.

Priloški predikativ ili priloški deo predikata služi da subjektu pripiše neki priloški sadržaj kao što su mesto, vreme, namena, okolnosti i sl.

Objekat

U srpskom jeziku razlikujemo dve vrste objekta: pravi i nepravi objekat.

Pravi objekat je rečenični član koji treba da označi trpioca radnje koaj se iskazuje glagolom. Objekat je u rečeničnoj strukturi zapravo dopuna prelaznom glagolu.

Službu pravog objekta može vršiti imenička jedinica u akuzativu bez predloga ili u genitivu bez predloga koji možemo zameniti akuzativom bez ikakve promene značenja.

Dešava se i da pravi objekat bude u obliku deonog ili partitivnog genitiva. Ovim genitivom se označava izvesna količina nečega. Ovakav genitiv se u funkciji pravog objekta uvek može zameniti akuzativom.

Da nije pravi objekat u pitanju prepoznaćemo kada se ne može zameniti akuzativom i tada je on dopuna neprelaznim glagolima.

Postoji i slovenski genitiv, koji se u savremenom jeziku retko javlja. On je dopuna glagola u odričnom obliku (Njoj nije rekla ni reči).

U srpskom jeziku se dešava da funkciju pravog objekta vrše i zavisne izrične rečenice.

Sve one dopune glagolima koje nisu iskazane akuzativom bez predloga nazivaju se nepravi objekat. Nepravi objekat je dopuna glagolu koja je iskazana nekom imeničkom jedinicom koja stoji u zavisnom padežu (osim akuzativa bez predloga, genitiva koji se može zameniti akuzativom).

Oblik ove imeničke jedinice zavisiće od samog značenja glagola.

Priloške odredbe

Oni rečenični članovi koji imaju priloška značenja i kojima se dalje razvija i proširuje osnovna informacija iskazana članovima modela nazivaju se priloške odredbe.

To su rečenični članovi koji mogu imati različita priloška značenja: za mesto, vreme, način, uzrok, količinu, cilj, uslov, okolnosti, sredstvo, namenu, dopust, itd.

Priloške odredbe se iskazuju priloškim jedinicama, imeničkim jedinicama u odgovarajućem obliku, glagolskim sintagmama ili zavisnim rečenicama.

Apozitiv i apozicija

Imenice se često mogu odrediti i apozitivnim odredbama. Ove odredbe mogu stajati uz nju, ali su na neki način odvojene.

Tu odvojenost u govoru primećujemo pauzom koju napravimo pri izgovoru, dok u pisanju stavljamo zareze. Ovakve odredbe delimo na dve vrste: na apozitive i na apozicije.

Apozitiv se iskazuje pridevom ili pridevskom sintagmom. U tom slučaju pridevi kongruiraju sa imenicom u rodu, broju i padežu, a ukoliko razlikuju vid, onda stoje u neodređenom vidu.

Apozitiv služi da kvalifikuje imenicu i vrlo često ima značenje uzroka. Službu apozitiva može vršiti imenica ili imenička sintagma u takvom obliku koji joj daje opisno značenje.

Apozicija je uglavnom iskazana imeničkom sintagmom i ona stoji u istom padežu kao i imenica koju određuje.

Apozicija može kvalifikovati imenički pojam, tačnije može iznositi neku osobinu imeničkog pojma.

Isto tako, apozicija može dodatno identifikovati imenički pojam, tj. na neki drugi način označiti isti pojam koji označava i imenica.

Atribut

Atribut je zajednički naziv za različite zavisne konstituente koji se nalaze unutar imeničke sintagme.

Službu atributa uglavnom vrše pridevske reči, odnosno pridevi, mada se događa da i prilozi i imenice imaju funkciju atributa.

Zadaci za vežbanje

1. Odredi funkciju podvučenog dela rečenice: Patuljci, koji su virili iza grma, dođoše do nas.

2. Odredi službu reči ČOKOLADA u sledećoj rečenici: Ti si čokolada.

Da li je to: subjekat, objekat, dopunski predikativ ili imenski kopulativni predikativ?

3. U rečenici Sestra mi je napravila tortu od čokolade, podvuci objekat.

Sponzorisano:

Loading...