Šta su bajke?

Bajka je po definiciji književno delo u formi proze, koje može da bude autorsko ili pak narodno, a u kome su likovi, radnja, okolnosti i mesta izmišljeni, i po pravilu predstavljaju ulepšanu sliku stvarnosti.

U bajkama su što se tiče samih likova, po pravilu prisutni pozitivni nosioci radnje – heroji ili junaci, koji ne retko poseduju neke magične ili natprirodne moći, kao i negativci odnosno zli duhovi, veštice, čudovišta ili nemani, protiv kojih se nosilac radnje bori, i iz situacija i borbi uvek izlazi kao pobednik.

Dakle, bajke su sinonim za borbu između „dobra“ i „zla“, i uvek imaju srećan završetak, pa po difoltu nisu vezane za sadašnje vreme, i počinju sintaksom „jednom davno“, a završavaju se po pravilu rečenicom „i živeli su srećno do kraja života“.

Iako se bajke smatraju „dečijom literaturom“, te se obično u najmlađem uzrastu čitaju kao dela za razonodu, razbibrigu, zabavu ili „za razvijanje dečije mašte“, one u suštini u sebi sadrže veoma važne poruke i pouke, kojima se deca ali i odrasli mogu naučiti onim pravim i istinskim moralnim načelima i životnim vrednostima.

Loading...

Bajke su dela koja imaju „širok vremenski raspon“ događaja, te simbolizuju da je potrebno vreme da se od početka poremećena ravnoteža, vrati i postavi u pvobitno stanje, te da je za postizanje cilja potrebna upornost, strpljenje i borba.

Takođe, jedna od karakteristika bajki su i nestvarna bića kakvi su zmajevi, aždaje, divovi, kiklopi, veštice, vile, patuljci, kao i junaci poput kraljeva, careva, prinčeva i princeza, koji žive u nekom davnom ili nerealnom svetu i vremenu.

Poznata je izreka „život kao bajka“ ili negacija“ nije sve kao u bajci“, koji se odnosi na činjenicu da je u bajkama na kraju uvek sve dobro i savršeno, te da pobeđuju po pravilu dobri i pozitivni likovi, dok „zlice“ prolaze loše i bivaju poražene.

U bajkama se nosioci radnje koji su bili siromašni obogate, oni koji su bili ružni i ubogi se prolepšaju ili ozdrave, samo zato jer su bili pošteni i dobri, a upravo se danas za osobe koje žive u raskoši, ili koje nemaju nikakvih problema u životu, i kaže da „žive kao u bajkama“.

Narodne bajke – potreba da se ostvari „beg u drugačije svetove“

Najpoznatiji sakupljač bajki kao narodnih umotvorina, bio je Vuk Stefanović Karadžić, te su neke od dela koja su se kao bajke prenosile u narodu – „Zlatna jabuka i devet paunica“; „Baš Čelik“; „Čardak ni na nebu ni na zemlji“; „Nemušti jezik“; „Biberče“; „Međedović“; „Aždaja i carev sin“; „Zlatoruni ovan“; „Đavo i njegov šegrt“; „Čudotvorni prsten“; „Vilovska kočija“; „Pravda i krivda“; „U laži su kratke noge“, i mnoge druge.

Narodne bajke su nastale iz potrebe da se na neki način objasne tada česte ali sasvim nepoznate prirodne pojave (munje, gromovi, zemljotresi, požari, poplave, suše), kao i bolesti, loše ljudske osobine i slične manifestacije, o kojima „običan svet“ nije puno znao, pa ga je u svojim mislima i poistovećivao sa nečim natprirodnim, te mu i davao određeni „oblik“ kroz zla bića, magiju ili čaroliju, kojom je bilo lakše obrazložiti ono što se nije moglo drugačije poznavati.

Sa druge strane, u potrebi da se u nemaštini i gladi, na neki način pronađe uteha, javila se i potreba za zamišljanjem heroja, prinčeva, pravednih carevića, koji bi doneli nagrade i bogatstva ako se radi i misli pošteno i uvek postupa ispravno.

Loading...

Neminovno su se one osobe koje su bile podle, pokvarene, i koje su lagale, krale ili na neki način ugrožavale druge ljude, označavale kao veštice, babaroge, ale, aždaje, „baba Jage“, a sa druge su se strane devojke lepe, mile, drage i poštene, u bajkama poistovećivale sa princezama, dobrim vilama i pripisivala su im se razna magijska svojstva i moći da učine dobro.

Svaka bajka, bilo narodna ili autorska, mora da ima „težinu“ radnje i zaplet, da kod čitaoca pak izazove strepnju da li će pobednik biti jači i silniji, ili pak onaj obični, ali pošten i pravedan, koji ne laže, nego se uvek bori svojom mudrošću, oštroumnošću, te i snalažljivošću, hrabrošću i vrlo velikim junaštvom, koga se „pozitivac“ ne odriče ni u najvećim nevoljama i kada su šanse da će i da pobedi sasvim neizgledna ili minimalne.

Bajke braće Grim i Andersenove bajke

Kada su u pitanju najpoznatiji svetski autori bajki, to su svakako Hans Kristijan Andersen i braća Grim (Jakob i Vilhelm), koji su ostavili iza sebe neke od najboljih dela ove književne vrste, a pak među kojima su i neke od danas najčitanijih i najlepših bajki svih vremena.

Bajke braće Jakoba i Vilhelma Grima, nemačkih poznatih autora, a koje su u prvom „tomu“ pak objavljene 1812. godine, a zatim u drugom „tomu“ 1815. godine, manje su poznate javnosti, ali su pak punih 40 godina kasnije poznata braća objavila i neke od najboljih svojih dela, među kojima su – „Pepeljuga“; „Ivica i Marica“; „Toma Palčić“; „Zlatokosa“; „Crvenkapa“; „Kralj žaba“; „Zlatni ključ“; „Snežana i sedam patuljaka“; „Hrabri krojač“; „Čarobni pasulj“; „Čarobni patuljci“; „Vuk i sedam jarića“; „Ramplstilskin“; „Stočiću, postavi se“; „Zlatna guska“; „Trnova ružica“ (ili „Uspavana lepotica“); „Tri brata“; „Vila Perka“, i mnoge druge.

Dela braće Grim su do danas prevedena na devetnaest svetskih jezika, te su omiljena literatura za najmlađu populaciju, ali i one „malo starije“, koji žele da bajke sagledaju kao jednu svojevrsnu vremensku usporedbu sa današnjicom, i da u njima pronađu pouke koje su bez obzira kada su napisane i o okme ili o čemu „govore“, uvek vanvremenske i nose u sebi veoma snažne pouke i primenljive su na svako vreme i epohu.

Manje je poznata ali i zanimljiva činjenica da su braća Jakob i Vilhelm Grim, znali srpski jezik i da su sarađivali sa Vukom Karadžićem, a od koga su pak i preuzeli neka dela, te su u drugima pronašli inspiraciju za svoje bajke.

Loading...

Kada su u pitanju Andersenove bajke, one nisu ništa manje popularne od prethodno pomenutih, te su veoma poznate i on se smatra jednim od najplodnijih autora bajki ikada, te je Paul Hazara ovog danskog autora i nazvao „kraljem dečijih pisaca“.

Smatra se da je Andersen napisao preko 3380 bajki, koje su do danas prevedene na čak 125 svetskih jezika i jezičkih grupa odnosno poddijalekata, a po nekim njegovim delima su nastale i poznate opere, baleti, animirani filmovi i pozorišne predstave.

Neke od najpoznatijih bajki Hansa Kristijana Andersena su – „Palčica“; „Carevo novo odelo“; „Mala sirena“; „Ružno pače“; „Svinjar“; „Slavuj“; „Ognjilo“; „Princeza na zrnu graška“; „Olovni vojnik“; „Devojčica sa šibicama“; „Čajnik“; „Pastirica i dimničar“; „Veliki i mali Nikola“; „Jovica, budalica“; „Tako je zaista“; „Što stari uradi, uvek je dobro“; „Cveće male Ide“; „Leteći kovčeg“; „Snežna kraljica“; „Tambelina“; „Crvene cipelice“; „Kresivo“; „Puž i ružin grm“; „Srećne kaljače“; „Stara kuća“; „Klin čorba“, i mnoge druge bajke.

Zanimljivo je da je u muzeju u Odenseu, sačuvana prva knjiga Andersenovih bajki, koja je izdata 1835. godine, a takođe i sva njegova naredna dela, te ovaj muzej i dan danas prikuplja i čuva sva izdanja Andersenovih bajki koja su publikovana širom sveta.

Iako se za delo „Alisa u zemlji čuda“ (autor je Čarls Latvidž Džonson, a pod pseudonimom Luis Kerol, 1865. godine), veoma dugo vode polemike da li je to delo bajka, jer poseduje sve potrebne elemente, ili je pak kao i delo „Mali princ“ (autor je Antoan de Sent Egziperi, 1943. godine), ili svetski poznato delo „Pinokio“ (autor je Karl Kolodi, 1883. godine), više jedno fantastično i neko filozofsko delo, sa realnim razmišljanjima koja su smeštena u „snove autora“, te su produkt lične fantazije, a ne prenošenja likova i u elemente koji su neophodni za prozno delo koje je po jasnoj definiciji bajka, ljudi rado čitaju sva napomenuta dela, bez obzira na to ko ih je napisao, kada su izdata ili kome konkretno književnom žanru i pripadaju po strogoj podeli književnih dela.

Sponzorisano:

Loading...